U župnoj crkvi sv. Blaža 15. veljače proslavljena je sv. misa zadušnica za pobijene fratre i puk iz župe Gradnići. Sv. Bogoslužje je predvodio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.
Župa Gradnići, kao i sve ostale župe u Hrvatskoj i BiH, nakon završetka Drugog svjetskog rata ostala je bez najproduktivnijeg pučanstva u dobi od 20 do najviše 50 godina. Njih 176 je platilo glavom tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, a njihove kosti razasute su diljem Križnoga puta hrvatskog naroda, poslijeratnog genocida. Ukupan utvrđeni broj žrtava s područja Brotnja do sada iznosi 1.582.
Među žrtvama jugokomunista također su trojica franjevca rodom iz župe Gradnići: fra Augustin Zubac (ubijen u veljači 1945.), fra Tihomir Zubac (ubijen na Križnom putu u svibnju 1945.) i fra Zdenko Zubac (ubijen u veljači 1945.). Bolje nisu prošli ni tadašnji župnik u Gradnićima fra Filip Gašpar i kapelan fra Ćiril Ivanković koji su ubijeni u Čitluku 10. veljače 1945. Prema ažuriranom žrtvoslovu općine Čitluk tijekom Drugog svjetskog rata i poraća iz Gradnića je ubijeno 70, iz Gornje Blatnice 61, a iz Paoče 45 osoba.
Iz fra Miljenkove propovijedi istaknimo sljedeće. »Sveto nas pismo uči kako su nekada davno živjeli braća Kajin i Abel. Stajali su pred Gospodinom, svojim Bogom, i molili mu se. Tada se to činilo prinošenjem žrtava. Znali su da sve ne završava na ovoj zemlji, da smo ovdje samo putnici. I ovi naši pobijeni u Drugom Svjetskom ratu i poraću, naši pobijeni u raznim drugim ratovima i bunama te ubijenima u zlosilju sve tamo do Domovinskog rata također su stajali pred Bogom i molili mu se. Znali su da je on temelj njihova života, zaštita pred svim olujama. Nisu se toga odricali ni onda kada je trebalo za to založiti jedinu glavu koju su imali. … Danas smo opet u borbi, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Ustala je protiv nas peta kolona iz naših redova. To su oni koji razmišljaju poput Kajina, sebično, koji gledaju samo na sebe. To su oni koje nije briga ni za kakvu pomirbu, oni koji bi drugima htjeli nametnuti svoju ideologiju, milom ili silom. A to je tako pogrješno. … Nesmiljeno su nas smicali Turci, nesmiljeno su nas smicali od početka prve Jugoslavije do skončanja one druge. Pokušali su to i u Domovinskom ratu. Ali Bog je bio s nama. Sve smo preživjeli i danas u miru i slobodi slavimo svoje svetinje. Završilo se to tako jer smo vjerovali svome Bogu. Krunica u našemu džepu i oko našega vrata bila je nepobjedivi znak naše pripadnosti. … Imajući ovo na pameti tražili smo neprestano posmrtne ostatke naših pobijenih fratara. Nema veze što su rasijani tamo i ovamo, oni su naši. Takvi su i drugi pobijeni te smo po raznim općinama, pa tako i u čitlučkoj, uspostavljali povjerenstva koja će tragati za istinom o mnoštvu pobijenih članova puka Božjega. Na kraju je nastala i zamisao o Groblju mira na Bilima. Tamo pokopavamo sve čije smo posmrtne ostatke našli, a ne znamo tko su. Tamo podižemo križeve za sve pobijene Hrvate katolike iz Herceg Bosne, BiH, bez obzira zna li se gdje su pokopani ili ne, da bismo se na tome mjestu molili za pokoj njihove duše i za mir naše duše. Budemo li ih zaboravljali, zaboravit će i nas naši nasljednici. Podići križ svome članu obitelji te prijateljima, susjedima, poznanicima… za koje nema tko to učiniti, čiji su članovi siromašni da to učine ili ih jednostavno nije briga, čast je to i obveza koju trebamo ispuniti da bi Bog pogledao na nas kao što je pogledao na Abela. Brinući se za ove pobijene mi zapravo gradimo svoj dom. Bit će čvršći nego bilo koji drugi. Zbog čega? Zato što je sagrađen na istini. Ovi naši pobijeni nisu bili nikakvi “neprijatelji naroda”. To su bili oni koji su ih progonili i ubijali. Ne može se biti neprijatelj naroda kada nosiš Boga u svome srcu, kada se boriš za istinu i pravdu. … Bog će jamačno blagosloviti one koji mu budu blizu, čak i onda kada se čini da ih je nesreća strašno pogodila. Sve je na ovom svijetu prolazno, samo je vječno ono dobro koje učinimo. Stoga ne štedimo svoga znoja. Na kraju svega čeka nas vječni život s našim Bogom, u društvu naših mučenika« – zaključio je svoju propovijed fra Miljenko Stojić.
Na kraju misnoga slavlja gradnićki župnik fra Nikola Rosančić zahvalio se fra Miljenku na dolasku, kao i na trudu koji godinama ulaže u rasvjetljivanje istine o pobijenim fratrima i puku Božjem. Okupljeni na sv. misi zadušnici osim bogoslužnog ugođaja ponijeli su sa sobom i novi broj glasila Vicepostulature Stopama pobijenih.